Kako malim koracima napraviti priču | VIVO

Sve počinje jednom idejom

Svaka priča počinje u trenutku kada je niko drugi ne vidi. Moja je počela u proljeće 2014. godine, s jednom jednostavnom željom: da svijet oko sebe vidim i pokažem iz vazduha.

Dron je tada na ovim prostorima bio skoro nepoznanica. Nije bilo tutorijala na našem jeziku, nije bilo zajednice ni nekoga koga bih pitao. Bila je samo ideja, i osjećaj da iza nje stoji nešto veće.

U novembru 2014. kupio sam svoj prvi dron. Tada nisam znao da kupujem početak jedne priče. Mislio sam da kupujem kameru koja leti.

Kada drugi kažu „prodaj dok još možeš”

Bilo je i onih koji su to gledali drugačije. „Prodaj taj dron dok još vrijedi nešto.” „Od toga se ne živi.” „Čemu ti to?”

Razumijem ih. Spolja je izgledalo kao skupa igračka bez budućnosti. Ali postoje stvari koje ne vidiš očima, nego vizijom. Kada nešto zaista osjećaš, naučiš da ne slušaš buku oko sebe, nego tišinu u sebi koja ti govori: nastavi.

I nastavio sam.

Mali koraci, velika upornost

Prvi snimci nastajali su ovdje, u mom kraju: crkve, ulice, praznici, maturske šetnje, opština iz vazduha. Kontakt je bila jedna Gmail adresa, a sajt besplatna stranica koju sam sam složio. Nije to bilo ništa veliko, ali je bilo iskreno.

Onda je došla GoPro kamera, pa telefon kao alat za snimanje. Učio sam u hodu, kroz greške i noći provedene uz montažu, kroz snimanja na kojima je bilo više entuzijazma nego opreme.

Tada sam shvatio nešto što i danas nosim sa sobom: nije presudna oprema, nego pogled. Dobar kadar se vidi prije nego što ga snimiš.

Odricanje kao investicija

Prva profesionalna kamera nije došla sama od sebe. Došla je kroz odricanje, kroz stvari koje sam mogao uzeti za sebe, a nisam. Svaki komad opreme bio je mali ulog u nešto što se još nije vidjelo, ali se osjećalo.

Danas, kada pogledam unazad, vidim da se nijedno od tih odricanja nije izgubilo. Sva su se vratila kroz znanje, kroz projekte i kroz povjerenje ljudi.

Ljudi koji vjeruju

Nijedna priča se ne piše sama. Na ovom putu pojavili su se ljudi koji su vjerovali i onda kada je bilo najteže vjerovati. Neki su pratili, neki su pomagali, a neki su preuzeli dio vizije kao svoj i nosili ga dalje.

Upravo u tom trenutku priča prestaje biti moja i postaje naša. Kada ljudi oko tebe počnu graditi isto što i ti, priča dobije svoj život i krene svojim tokom.

Priča koja raste sama

Od snimanja iz vazduha korak po korak smo prešli dalje. Pokrenuta je marketing agencija. Počeli smo raditi prenose uživo, od sportskih utakmica do velikih događaja na planini. Nastala je online televizija. Grafički dizajn, vođenje društvenih mreža, produkcija, montaža: sve je to došlo prirodno, jer je svaki novi korak otvarao vrata sljedećem.

Ništa od toga nije bilo planirano kao „velika strategija”. Bilo je planirano kao sljedeći mali korak.

Od lokalnih kadrova do velikih imena

Danas, kada nabrajam s kim smo sve radili, i meni samom ponekad zvuči nestvarno.

EYOF. Olimpijski centar Jahorina. Hotel Termag. Hotel Jahorina. Porsche. Jahorina Ultra Trail, od promotivnih videa do prenosa uživo sa staza. Vučko Trail. Korporativni videi za ProCredit, Comtrade, Kimtec, Vaillant, Galens, Opštine Istočno Novo Sarajevo i Pale i još mnogo, mnogo njih. Kratki filmovi, spotovi, festivali, vjenčanja i događaji kojima je trebalo da neko ispriča priču.

Iza svakog od tih imena stoji isti onaj osjećaj iz 2014. godine, kada je dron prvi put poletio i kada sam znao da je ovo to.

Kada se osvrnem

Dvanaest godina kasnije, ta priča stoji čvrsto. Nije savršena i nije završena, ali je stvarna, izgrađena korak po korak, bez prečica.

Ponosan sam, ali ne na sebe. Ponosan sam na put. Na sve te male korake koji su izgledali beznačajno dok smo ih pravili, a danas čine nešto što traje. Na ljude koji su ostali. Na ljude koji su otišli. Na svaku noć montaže, svaki let po vjetru i hladnoći, svaki „ne” koje smo pretvorili u „idemo dalje”.

Šta me ovaj put naučio

Ovaj put me naučio da je najvažnije vidjeti širu sliku, biti uporan i vjerovati sebi, svojoj viziji i onda kada drugi ne vjeruju. Bilo je padova, ali svaki put se ustaje i gura dalje, dajući uvijek duplo više od onoga što se traži.

I uz sve to, ostati čovjek. Pomoći kada možeš i uraditi nešto u pozadini, tiho, bez potrebe da se vidi.

A onda samo nastaviti dalje, jer mali koraci nikada ne staju.

Letimo dalje..